Još uvijek je u našoj podsvijesti povijesna gradska jezgra jedini i pravi prostor grada. Sve ono što prelazi njezine granice pripada izvanestetskoj zoni. Ne nužno u smislu ružnoga, nego kao nešto nečitljivo i drukčije.

Zagrebačka četvrt Trnje, zasad kao prostor između, kao urbanizirani krajolik, odnosno okrajoličeni grad, upravo je prikladan poligon za razradu nekodiranih simbola. Trnje, nekadašnja periferija, je smješteno tik uz središte grada između željezničke pruge i rijeke Save. Do konca Drugoga svjetskog rata to je radničko naselje isprepletenih, krivudavih i uskih ulica.

Nakon Drugoga svjetskog rata nova komunistička ideologija nastoji u potpunosti ukloniti periferijsku derutnu izgradnju niskog urbanog standarda. Gotovo haussmannovskim zahvatom postavljaju se dvije široke paralelne prometnice u smjeru istok-zapad: sjevernije Vukovarska, južnije Slavonska avenija. Godina 50-ih i 60-ih se, u skladu s tada aktualnom funkcionalističkom doktrinom, postavljaju u Vukovarsku ulicu velike stambene i uredske zgrade okružene zelenim plohama. Na području koje nije neposredno uz spomenute ulice ostaje i dalje stara substandardna izgradnja. U kasnijim se godinama za Trnje izrađuje još nekoliko urbanističkih planova s novim senzibilitetom za uređenje grada. Plan iz 1986. mijenja dotadašnje nazore o potpunom rušenju periferijskoga tkiva. Prihvaća se koncepcija postupne urbane obnove.